Naša njemačka priča

Iskustvo naših ljudi

Naša njemačka priča

L: I. R.

“Sve što smo imali bila je ova grupa, naša upornost i sreća koja nas je pratila.”

 

Živjeli smo u slavonskom selu u blizini Osijeka.

Sagradili smo svoju kuću i bili sretni. Suprug je imao stalan i siguran posao, a ja sam, sasvim zadovoljna, radila kod privatnika. Suprugova tvrtka je otišla u stečaj, ali ništa neobično. Našao je drugi posao.

Naša je odluka za odlazak van došla 23..8.2013., kada je u dvorište naše kuće došao državni inspektorat. Navodno smo imali ambroziju u dvorištu, a nismo. U međuvremenu su nam otrovali jednog psa, a drugog nastrijelili (ostao je živ, s nama je).

S obzirom na to da nam je njemački bio jako loš, pratili smo još našu staru grupu i tražili posao za supruga. Tada su nam još trebale radne dozvole. Suprug je već u 11. mjesecu 2013. bio u Njemačkoj. Počeo je raditi za našeg čovjeka, međutim, to je sve nakon nekoliko mjeseci neslavno završilo i suprug je ostao na ulici. Prespavao je jednu noć kod kolege, sutradan otvorio gewerbe i našao stan. Da, imali smo puno sreće i to će se dalje kroz našu priču vidjeti.

Došao je autobusom u Hrvatsku i nekoliko dana kasnije smo se zajedno vratili u Njemačku, a djecu ostavili kod bake. Isprintali smo stotinjak životopisa, vozili se i ostavljali ih po tvrtkama. Nakon nekoliko dana suprug je dobio ponudu da radi na gewerbe kod Nijemca. Obojica su bili zadovoljni. Stan smo namještali preko ebay Kleinanzeige, ljudi su svašta poklanjali, a mi nismo imali ni žarulje u stanu.

Djeca i ja smo došli u 6. mjesecu 2014. Preko supruga sam dobila slavnu radnu dozvolu pa on preko mene (informacija, naravno, iz grupe). Nakon nekoliko mjeseci suprug dobiva posao u zeitarbeit, a ja krećem u školu njemačkog jezika, djeca se savršeno prilagođavaju u školu. Nakon 6 mjeseci supruga preuzima tvrtka.

Ja završavam B1 njemačkog i nakon nekoliko dana počinjem raditi.  U prosincu prošle godine kupili smo kuću, nešto o čemu nismo mogli ni sanjati. Preselili smo u našu kuću i živimo svoj san.
Moram napomenuti da nismo nikoga imali u Njemačkoj. Sve što smo imali bila je ova grupa, naša upornost i sreća koja nas je pratila (naravno da je bilo puno padova i puno borbe).

Uvijek ćemo biti zahvalni Jadranki, Dominku i svakom napisanom postu u grupi.

Hvala Vam