Nejednakost

Nejednakost

N: Dr. N.D.

U zadnjih pet-šest godina, razgovarao sam sa stotinama osoba koje su odlučile da napuste naše krajeve i sa svojim porodicama, tj. obiteljima nastave život u nekim od zemalja zapadne Europe. Iako je većina našeg stanovništa čvrstog mišljena da je veličina plaće glavni razlog zašto ljudi odlaze iz naših krajeva, niti jedna jedina osoba u mojim razgovorima to nije rekla, niti navela kao glavni motiv za odlazak.

Kao glavni razlog ljudi navode “nejednakost”, ali ne nacionalnu ili etničku kako bi se prema medijskim naslovima ili izjavama političara dalo zaključiti, nego društveno-ekonomsku nejednakost koja proizilazi iz korupcije. Ne žele da im supruge u bolovima čekaju duže od drugih na porođaj, jer nemaju 200-300 eura da ih daju ljekaru i medicinskim sestrama. Ne žele da im djeca dobiju mjesto u vrtiću udaljenom 5-10 killometara od mjesta stanovanja, jer nemaju “vezu”, a djeca susjeda, tj. komšija koji su aktivni u političkim partijama, u vrtiću tik ispred vrata. Ne žele da moraju tražiti “vezu” kako bi svoje dijete, sa odličnim, tj. izvrsnim uspjehom upisali u srednju školu, fakultet, na daljnje školovanje, ili u bilo kakvo sportsko ili kulturno udruženje, dok djeca imućnijih sa mnogo lošijim uspjehom biraju mjesto koje oni žele. Ne žele da moraju tražiti “vezu” za posao kada im dijete završiti fakultet, ili živjeti u apsurdu da oni plaćaju kako bi im dijete dobilo posao – dok drugi dobijaju posao i bez potrebnih kvalifikacija. Ne žele da im život prolazi u traženju “veze” za svaku prokletu administrativnu sitnicu koju trebaju u životu – od rođenja, pa do groba. Umorni su i jednostavno ne žele, da drugi, sa potpuno istim sposobnostima i kvalifikacijama mogu, a on ne.

Kao drugi razlog iseljevanja, ljudi većinom navode “sigurnost”. No, bez obzira iz koga dijela Bosne i Hercegovine, Hrvatske, ili Srbije ljudi odlaze, nigdje taj razlog nema veze sa strahom od drugih nacija, etnija, ili vjeroispovijesti. Ljudi se jednostavno plaše da im dijete ne bude isprebijano na ulici, u školi, ili u kafiću, te da ih neko ne ubije zbog 10 ili 20 eura, da im se ne otimaju telefoni ili nakit na ulici, da im neko ne ukrade teško zarađeni i još neotplaćeni automobil ili bickilo, da ih policija ne zaustavlja sa namjerom da ih kazni – a ne da im pomogne i uputi. Ljudi se plaše da im trgovci ne podvaljuju pokvarenu, zatrovanu ili robu sa isteklim rokom, da ih na pješačkom prelazu ne udari pijani idiot ili huligan za volanom, uprkos zelenom svjetlu za pješake – koji neće odgovarati ili imati poslijedice, jer mu otac ima “vezu” ili novac. Ljudi ne žele da se njihovoj djeci po školama prodaju narkotička sredstva, te da imaju strah na ulici od sitnih i neprirodno nabildanih kriminalaca na stereodima, koji kao agresivni psi na lancu čekaju prolaznike kako bi ih napali. Ljudi ne žele da žive u strahu da će im neko razbiti staklo na automobilu jer su pored mjenjača ostavili 10, 20, ili 50 maraka, kuna, ili eura, te da će im neko ukrasti papuče, patike ili cipele ukoliko ih ostave ispred ulaza. Ljudi ne žele da žive u strahu da im posao, tj. egzistencija zavisi od raspoloženja poslodavca, a ne njihove produktivnosti i efikasnosti, te da ne mogu planirati bar godinu dana unaprijed. Ljudi jednostavno imaju strah da žive u društvu, gdje pojedinac uzima pravo u svoje ruke, umjesto države.

Veličina plaće nikome nije predstavljala glavni, nego sporedni razlog odlaska, koji je samo dodao vrijednost i učvrstio njihovu odluku. Razloge i motive koji bi ih naveli da se sa svojim porodicma vrate u mjesto iz koga su iselili nisam pitao, ali daju se naslutiti.

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.