Zdravstveno osiguranje / Krankenversicherung / 7.dio
N&P:D.A.
Zdravstveno osiguranje Zdravstveno osiguranje (ZO) je zaštita od financijskih rizika povezanih s bolešću ili ozljedom. Fond zdravstvenog osiguranja u cijelosti ili djelomično nadoknađuje osiguranoj osobi troškove liječenja u slučaju bolesti, porodiljnog dopusta, a obično i nakon nesreća. U većini zemalja u kojima ne postoji javni ili dvojni zdravstveni sustav postoji mogućnost alternativnog ili dopunskog pokrića za bolest ili dugotrajnu njegu. Ovi modeli često su organizirani kao sredstvo socijalnog izjednačavanja prema javnom pravu kao zakonsko zdravstveno osiguranje (ZZO). Obično pokrivaju cijelo ili veliki dio stanovništva, ali se mogu zamijeniti ili nadopuniti i privatnim osiguranjem (PZO).
Zdravstveno osiguranje dio je zdravstvenog sustava, a u mnogim zemljama i sustava socijalnog osiguranja. Članstvo u zdravstvenom osigurateljnom fondu ili ugovoru o zdravstvenom osiguranju je zakonski obavezno (obavezno osiguranje) ili dobrovoljno (individualno osiguranje).
U mnogim zemljama zakonski i privatni sustavi zdravstvenog osiguranja postoje usporedno, iako se funkcije privatnih zdravstvenih osiguravatelja značajno razlikuju. Privatno zdravstveno osiguranje može imati tri različite funkcije:
Supstitutivno: Dio stanovništva može odabrati privatno zdravstveno osiguranje kao potpuno pokriće ili nema pristup zakonskom zdravstvenom osiguranju – ova supstitucijska funkcija postoji samo u Njemačkoj i SAD-u.
Komplementarno: Usluge koje nisu ili nisu u potpunosti pokrivene javnim sustavom mogu se privatno osigurati – ova funkcija je uobičajena u svim razvijenim industrijaliziranim zemljama (uključujući Njemačku i SAD).
Paralelno: Pojedinci doprinose financiranju općeg zdravstvenog osiguranja plaćanjem doprinosa ili poreza i, paralelno, mogu steći pravo na povlašteni tretman plaćanjem premija privatnog zdravstvenog osiguranja – to je posebno uobičajeno u zdravstvenim sustavima koji se pretežno financiraju porezima s ograničenjima kapaciteta, kao što su u Velikoj Britaniji i Kanadi.
Samo u Njemačkoj privatno zdravstveno osiguranje predstavlja zamjenu za opće zakonsko zdravstveno osiguranje. U SAD-u – jedinoj drugoj zemlji u kojoj privatno zdravstveno osiguranje služi kao zamjena – samo oni kojima je potrebna pomoć, a posebno oni kojima je potrebna pomoć s djecom, mogu imati pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti financiranoj iz poreza. U Nizozemskoj su zakonsko i privatno zdravstveno osiguranje koegzistirali do 2005. godine, slično situaciji u Njemačkoj, iako su svi zaposleni s prihodima iznad određenog praga morali odustati od socijalnog zdravstvenog osiguranja i osloniti se na privatno sveobuhvatno zdravstveno osiguranje. Dva sustava integrirana su u jedinstveni sustav 2006. godine reformom zdravstvenog osiguranja.[2] Samo u Njemačkoj pojedinac mora birati između zdravstvenog osiguranja u kojem svatko plaća doprinos u znak solidarnosti (načelo solidarnosti u zakonskom zdravstvenom osiguranju) i zdravstvenog osiguranja u kojem se svatko osigurava protiv vlastitog rizika (načelo ekvivalencije u privatnom zdravstvenom osiguranju, vidi također: načelo solidarnosti u odnosu na načelo ekvivalencije).
U nekim zemljama, uz financijske naknade, pružaju se i naknade u naturi. Hoće li troškovi nesreća biti pokriveni zdravstvenim osiguranjem ili posebnom polisom osiguranja od nesreća također ovisi o zemlji.
Premija zdravstvenog osiguranja ovisi o odabranom paketu pogodnosti ili prihodima osigurane osobe.
