Osmjeh i suza

Potaknuta nekim skorašnjim razgovorima, odlučih da ovjekovječim nekoliko redova.

Otišli smo, napustili zemlju koja nas je vraćala unazad ili nam nije dala da idemo naprijed, pobjegli od nezaposlenosti, kredita, problema, da porodicama pomognemo, svako od nas po vlastitoj nuždi. Jesmo li zbog toga pametniji, smjeliji ili samo malo luđi, nemam prava da sudim ali smo iz nekog razloga prevagnuli, spakovali kofere i krenuli. Neki od nas uz pomoć prijatelja, drugi preko rodbine, treći teta-čika agencije, a neki na slijepo, svako od nas sa vlastititom paletom planova i želja neizbježno isprepletenih arsenalom strahova. Dani su od tada prošli, mjeseci, nekima čak i godine, neki su se vratili a neki ostali. Čuli ste i slušaćete od nas razne priče o tim i ovim vremenima, nekad kroz suze, nekad kroz smijeh. Pričali smo i pričaćemo vam možda malo, možda mnogo, ponekad tek ovlaš a katkad do najsitnijeg detalja, ali ćemo sve češće i brže odustajati od namjere da nas razumijete, ne zato što je to nemoguće, već zato što je i nama samima nekad teško da shvatimo nerijetko čudnu logiku stvari u ovom novom univerzumu. „Nek si otišao/otišla, kako god gore, bolje nego ovdje“, „gledaj samo da gore ostaneš jer ovdje nema života“. Svi smo mi to čuli nekolicinu puta i znamo slušaćemo ponovo, a u mislima svakog od nas je sigurno, pa najmanje jednom osvanula ona „pa vi ni ne znate kako je ovdje“ a godinama i dalje živite tu gdje života nema. Koliko smo samo puta čuli: „svaka ti čast“, „evo skidam kapu“, „bravo“, da se zamalo nismo umislili da smo heroji ili vitezi, a nakon par minuta, sati ili dana bili pokošeni jednim jednostavnim pitanjem „ je li ovo zaista vrijedno?“. Prečesto smo svi mi sumnjali u svoje odluke, pakovali kofere i opet ih raspakivali, kretali na autobus kući pa se vraćali, lijegali sa jednom ustajali s drugom pričom, dubili na glavi. Značila nam je tada svaka riječ, svaka podrška, svako tapšanje po ramenu i svaki pogled pun divljenja i odobravanja, značilo je mnogo čak i onima koji su se nepokolebljivo držali svoje odluke jer i njima kad tad zahladni noću na dalekom sjeveru i sva artiljerija i štitovi padaju i samo suze čisto lice miju. Možda smo zaista smjeli, možda smo zaista hrabri, ali nema tog ko se od nas nije makar jednom slomio, ko tuđu zemlju nije suzama natopio, prokleo dan kada je otišao, opsovao državu i pljunuo na politiku koja ga je glađu i neimaštinom na odlazak primorila. Kad strahovi popuste okove, nadođe samopouzdanje i ojača sigurnost u poznavanje stranog jezika, obezbijedi se lagano stan, osigura posao, postane lakše, jednostavnije, ljepše, smislenije. Dovodi se tad porodica, parovi se pronalaze, djeca se rađaju, život ide dalje, život, novi život, mnogo drugačiji život. Svi smo mi zasigurno, a neki od nas uporno i dalje u svojim koferima donosili Plazmu i Euro Blok, kuvali sa teta vegetom i tuzlanskom solju, jer njemačka so zaboga nije slana a od vegete nema boljeg začina. Međutim, kako vrijeme odmiče, preuzima nas novi univerzum sve više i više, počinje se piti neka druga kafa, bude se novi ukusi, stvaraju se nove navike. Kako smo po mentalitetu tako malo tvrdoglavo fazno pomjereni, mjesecima smo se odvikavali od švercanja u tramvaju i autobusu što smo godinama po Beogradu i Sarajevu praktikovali. Nekima ide lakše, nekima teže, sve dok se jednog dana zaista ne zbaci plašt principa i inata te nervoza zbog eventualne kontrole u vozu i kazne od 60 eura postane skuplji od kratke karte za dugu budućnost. U ovom univerzumu se diše drugi vazduh, pije druga voda, bivamo danonoćno poštovani ili omalovažavani, pohvaljeni za sitnice ili grđeni zbog istih, bivamo svakodnevno između dvije vatre sa ljudima čiji mentalitet nalaže ponekad još uvijek nama strana očekivanja. Jeste „ah, ima svugdje ljudi i neljudi“ istina, samo što ovdje i ti ljudi malo drugačije osciluju te nas frekvencija zbunjuje, a tek naša njih… Koliko god se neki od nas opirali, neizbježno podliježemo promjenama. Ne zaboravljamo mi naše, nikad, i ne veličamo tuđe nikad, nerijetko ostajemo zbunjeni čudnućom ovih ljudi i njihovih zahtjeva, njihovim životima koji se poslije posla većinom završavaju iza zatvorenih vrata uz tv ili eventualno knjigu u vrtu, njihovim kafama koje koštaju tri puta više od naših a traju tri puta kraće, njihovim urednim ulicama kojima niko ne šeta a ni psi ne piške dok im se ne dozvoli da podigunu nogu. Mi konstantno kalkulisemo, gradimo nove sisteme vrijednosti uporno klackajući se između ova dva paralelna svijeta u nadi da pronađemo ravnotežu gdje nam oboma noge slobodno viore. Trudimo se nekadašnje prioritete na novo rangirati pokušavajući da zadržimo zdravi optimizam, iskrenu slobodu srdačnosti te ne izgubimo baš svaki put u partiji sa društveno poželjnim stranjskim osmijesima i zakasnjenjem na tačnost od 5 minuta prije termina. Farbamo mi i dalje jaja za uskrs u lukovini i izgibamo tražeći djetelinu po uredno pokošenim njemačkim travnjacima, i spremamo pitu za bajram samo sad na njemačkom kafe ispijamo te im dugo pričamo o vama i o našim običajima dok oni o ovim čudni planetama i doživljajima s dozom nevjerice slušaju. Okupimo se nekad tako đuture uz sirnicu, krompirušu, burek ili lonac graha, mi blentovi jedni kod drugih, pa monotoniju začinimo sa prstohvatom kuknjave i kašičicom dobre pošalice, naravno preglasni za spokojan komšijski život, pa se opet na nas žale. Kako svakodnevnica zaplovi svojim tokom, tako počne sve poprimati smisao i težina odlaska i trud i nekadašnji strah. Malo je teže nekolicini onih koji zapadoše u omanji gradić gdje je po difoltu zatvorenija sredina pa se teže stiču poznanstva. Ipak mi avanturistički nastrojeni volimo te novine, te razlike, te nove uglove te raznolike svjetove. Mi pjesnici žudimo za novim dramama da nahranimo naše gladne stihove. Još je teže nama koji čekamo, njega ili nju koji i koja odvajaju od glomaznih bosanskih plata i mjesecima skupljaju slobodne dane ne bi li makar dan ili sedmicu ponovo bili u našem zagrljaju makar samo jos jednom, makar na tren. Tako se danima i mjesecima vodi ljubav kroz tomove prepiski, romansa diže na treću, kao nekad u Bodlerovo doba, živi Desankina slatka čežnja, čekanje i stra’, strah da ne bude Puškinova „Volio sam Vas i ljubav još možda nije ugasla sva u srcu mom“, obećanja Simonova „Čekaj me i ja ću sigurno doći“, preko Dučićevog oproštaja „Ostaj nedostižna, nema i daleka jer je san o sreći više nego sreća“, korijentiog Žal Koppovog nadanja , „ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom“, sve do Cesarićevog Povratka o snu kome nedamo da umre, ponovnom susretu „No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće, Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići -I slijepi za stope bivšega života, Njima ćemo ići“. Kako se samo cijeni prijateljstvo, jedan „normalan“ čovjek, jedan poznanik, jedna kafa mjesečno, jedna telefonska novela sa lujkom sa drugog ćoška države. Cijene se sitnice više nego su se ikad cijenile, njeguju se drugarstva i za dragog gosta uvijek iznosi rakija za ne daj bože, a na rastanku zagrljaji sve duže i duze traju. Ne zavaravajte se našim stanovima, odjećom i automobilima, nema tog od nas kome makar ponekad ne dođe da bi opet s vama drugovao, kafu jednu satima pio, slavu slavio, četvrtkom u KSB izlazio, na Kočićevom zboru plačuć od smijeha Ćanu slušao u Renou 4 se sa vas 8 po kružnom toku u 3 jutra vozio. Nema tog ko ne bi ponovo banjalučku transferzalu, traženje gljiva po Javoranima, palačinke u ponoć, sjedenje kraj kotla i logorske vatre na Kamenom mostu, noći u šatoru na Bjelašnici i Igmanu, kupanje po jezerima Zelengore, sankanje niz Paprikovac ili mušemom niz slavno Begovo brdo do ljetnog planinarenja uz pivo ispred seoske zadruge. Nema, vjerujte, nema. Samo, mi nismo više oni isti, ni vama ni sebi, ni vi više niste nama isti, ni ta kafa, ni ta polja, ni ta brda, ništa. Svaka posjeta kući, svaka godina više, stvara veću diskrepancu između onog što smo bili i onog što smo postali, između života tamo i ovdje, između priča, očekivanja, planova i realizacije. Zato su često naše posjete sve rjeđe, tek toliko da vas vidimo jednom ili dva puta kratko, u fazi kad najviše osciluju emocije i kad je tačka uzbudjenja dostigla vrhunac, hvatamo samo taj tren sreće prije nego kao gusjenica postane leptir i odleti u nedogled a naše obale zapljusne talas realnosti i shvatimo da je to univerzum kome više ne pripadamo. Rado ćemo vas ugostiti i rado ćemo kod vas konačiti i ne sumnjajte, ne da ćemo da izginemo i oplačemo od smijeha nego ćemo pomjeriti kao i uvijek sve svjetove, prekršiti sva pravila i okrenuti tortu naglavačke našom istinskom ludošću. A onda ćemo jedni druge ispraćati na kojekakvim stanicama, po kojekakvim sivim vozovima, zagusljivim autobusima, zagrlićemo se čvrsto kao da se nikada nećemo pustiti, mahaćemo dugo i stajati pogledom uperenim u dalj, gdje nestajemo, gdje nestajete, tamo gdje se sve za jedne rađa za druge umire , na tim istim kolodvorima, na tim istim međama osmjeha i suza. Onima koji razmišljaju da napuste ognjišta i dođu želim prenijeti samo jednu istinu. Mi ne možemo nazad, jednom smo već gotovo umrli otišavši, povratak neki od nas ne bi preživjeli.